|
|
|
Osnovni način komunikacije među ljudima je govor, a preduvjeti za njegov razvoj su: dobro zdravlje, uredno razvijeni govorni organi, uredan sluh, uredan intelektualni razvoj te stimulativno okruženje. Usvajanje jezika jedno je od velikih dostignuća tijekom prvih godina života. Najintenzivniji razvoj jezika i govora događa se u prve tri godine života, kada dijete prolazi kroz faze od prvoga krika, glasanja, do kompetentnog sudjelovanja u razgovoru u kojem govorom može izraziti svoje potrebe, želje, osjećaje, stavove. Obično djeca jezik usvajaju lako, bez napora njih samih i njima bliskih osoba, Ako to nije tako, ulazimo u područje različitih odstupanja u razvoju jezika. Tijek razvoja jezika i govora vrlo je snažan pokazatelj ukupnog djetetovog razvoja no na njega mogu negativno utjecati mnogi rizični faktori: prijevremeno rođenje, niska porođajna težina, oštećenje sluha, moždana krvarenja, zanemarivanje djeteta, te niz drugih stanja. U daljnjem tekstu možete naći opis nekoliko stanja i sindroma koji najčešće uzrokuju zaostajanje u jezičnom razvoju djece i poteškoće u govoru.
Oštećenje sluha
Mjesto oštećenja sluha može biti u vanjskom i/ili srednjem uhu (provodna ili konduktivna nagluhost), te u unutarnjem uhu, slušnom živcu, moždanom deblu (zamjedbena ili perceptivna nagluhost). Konduktivna oštećenja sluha mogu biti privremena dok su perceptivna oštećenja trajna i teže ih je rehabilitirati. Znatno oštećenje sluha nastalo do druge godine života ima ozbiljnije posljedice na cjelokupni razvoj djeteta, nego oštećenje nastalo nakon druge godine života ili kasnije. Rano otkrivanje izuzetno je važno jer su slušna i govorna iskustva važan temelj daljnjeg razvoja djeteta.
Poremećaji izgovora
Najučestaliji govorni poremećaji u općoj populaciji djece upravo su poremećaji izgovora, a još su češći u djece s posebnim potrebama i teškoćama u razvoju. Poremećaji izgovora obuhvaćaju izostavljanje glasova (omisije – RIBA-IBA), međusobne zamjene (supstitucije – RUKA-LUKA) i sve oblike nepravilnog izgovora glasova koji pripadaju izgovornom sustavu nekog jezika (distorzije – "francuski" izgovor glasa R). Razvoj izgovora kod svakog je djeteta individualan i postupan. Dok neka djeca bez ikakvih poteškoća pravilno usvoje sve glasove, druga djeca do pravilnog izgovora dolaze postupno i preko mnogobrojnih "grešaka". Postoje određena pravila pojavnosti glasova i glasovnih skupina u govornom razvoju djeteta. Oni glasovi koji su motorički i akustički jednostavniji za izvedbu javljaju se ranije u izgovoru, dok se izgovor onih složenijih duže "izoštrava". U pravilu, dijete starije od 5,5 godina tebalo bi pravilno izgovarati sve glasove našeg izgovornog sustava.
Poremećaji glasa
Najčešći poremećaj glasa u dječjoj dobi je promuklost ili disfonija. U dječjoj populaciji ona nije rijetkost i ukazuje na nužnost pojačane brige o dječjem glasu već od najranije dobi, jer je zdrav dječji glas preduvjet za razvoj zdravog glasa odrasle osobe. Promuklost označava svako odstupanje od normalnog obilježja visine, intenziteta i kvalitete glasa. Dugotrajnu promuklost u dječjoj dobi može uzrokovati niz faktora: hiperkinetička disfonija, vokalni čvorići ili noduli, papilomi, psihogena disfonija, poremećaji glasa u pubertetu, kronični laringitis ili kronična upala sluznice grkljana. Tretman promuklosti dječje dobi zadatak je tima stručnjaka: fonijatra, logopeda, psihologa, neurologa i drugih. Glavni uzrok dječje promuklosti je dugotrajna zlouporaba i nepravilna primjena mehanizama za proizvodnju glasa. Prevencija, rano otkrivanje i tretiranje problema glasa veoma su važni. Djeca će inače svoje krivo stečene fonatorne mehanizme prenijeti i u odraslu dob. Prenaprežući svoj glas, izazvat će dugotrajnu promuklost koja može prouzročiti i trajne promjene na glasnicama.
Jezične teškoće
Dijete u dobi od tri godine trebalo bi biti u mogućnosti služiti se gramatički ispravnim rečenicama, najprije jednostavnijim od najmanje tri riječi, a zatim sve složenijim. Uoče li se zaostajanja ili odstupanja u jezično-govornom razvoju djeteta, možemo razlikovati nekoliko tipova teškoća:
Ako je riječ o zaostajanju u ranom jezično-govornom razvoju djeteta u dobi do četvrte godine života, govorimo o usporenom jezično-govornom razvoju, a prate li dijete teškoće i nakon četvrte godine, govorimo o nedovoljno razvijenom govoru. Neki od pokazatelja su: dijete progovara kasnije od svojih vršnjaka, govori manje od svojih vršnjaka i koristi se ograničenim brojem riječi, koristi kraće i jednostavnije rečenice, upotrebljava agramatične iskaze, ima poteškoća u razumijevanju pitanja ili naloga koji mu se upućuju itd.
Nerazvijen govor odnosi se na najteži oblik poremećaja jezično-govornog razvoja koji podrazumijeva odsustvo govora ili izrazito oskudno rječničko i gramatičko izražavanje. U najtežim slučajevima može se zapaziti vrlo rano (prije druge godine života djeteta).
Posebne jezične teškoće nepoznatog su uzroka, a odnose se na djecu čije su jezične vještine siromašne u odnosu na dob djeteta i njegove neverbalne sposobnosti. Posebne jezične teškoće mogu biti povezane s pojavom disleksije u kasnijem periodu usvajanja vještine čitanja. Teškoće u bilo kojem aspektu jezičnog razvoja mogu se odraziti i na proces usvajanja čitanja jer čitanje je primarno jezična vještina. Najčešće zablude roditelja i okoline vezane uz kasnije progovaranje djeteta su:
Poneka djeca uspiju nadoknaditi to rano zaostajanje. No, svakako je bitno procijeniti radi li se samo o kašnjenju u jezično-govornom razvoju kao individualnoj karakteristici djeteta ili o pravom poremećaju.
Mucanje
Mucanje je poremećaj ritma i tempa govora. Očituje se ponavljanjem glasova, slogova, riječi ili fraza, produljivanjem glasova, bezglasnim zastajanjima na početku ili unutar riječi, napetošću i tzv. "grčevima" tijekom govora, ubacivanjem pomoćnog glasa u govoru ("a", "h"), koji ima funkciju pomoći djetetu da prevlada teškoću. Dio djece u periodu između druge i pete godine života, u vrijeme intenzivnog razvoja govora, prolazi fazu fiziološkog mucanja (oko 80% djece). Pritom dijete nije svjesno nepravilnosti u govoru i ne izbjegava govor. U većini slučajeva, ako se djetetu ne osvijeste, ovi simptomi spontano nestaju. Međutim, katkad i normalne razvojne netečnosti mogu postati uzrok poremećaja i prerasti u "pravo mucanje". To se može dogoditi ako okolina osvijesti djetetu njegova zastajkivanja pa uslijed toga ono osjeti potrebu da ih izbjegava i svlada. Pritom se gubi spontanost u govoru, dijete počinje razmišljati o svome govoru, disanju, pokretima artikulacijskih organa te se stvara zatvoreni krug osjećaja neugode i neuspjeha iz kojega je djetetu samom teško izići.
